Impresije
Ovčji Pag
Po kamenitim pašnjacima, gdje reže živac-kamen, svugdje brbonjci i spužaline, a ovce bježe od mene kao od nekog osuđenika, koji je opkoljen bezbrojnim zidovima. Stoljećima su ih zidali paški pastiri i težaci za svoja stada, a sada sam i ja uplašen tim ogradama od suhozida. Hoće li me stegnuti ovi hrapavi krakovi kao hobotnica?
Oštro kamenje siječe čak i ovčji papak. Zato sam se vazda vraćao na jedva naznačenu oputmu, obojanu crvenkastom zemljom. Posrćući stazom počela su mi drhtati koljena, pa htjedoh što prije doći u mali tor, što u daleku kutu suhozida viri ispod krošnje patuljaste smokve i prizemna plasta sijena. Nadao sam se u njemu odmoriti, ali me, kako sam mu se približavao, varala daljina. Nije li to nekakva utvara u ovom kamenjarskom vrtu?
Najednom zakiši iz polovice naoblačena neba. Htio sam pod smokvinu krošnju, ali me privuče staza između dva niska zidića. Vodi me u otvoreni tor. Popločana je ovčjim brbonjcima, koje su usitnjavali bezbrojni papci i stvorili tako fin i mek smeđi tepih da je izgledao daleko ugodniji i mekši za stopala nego onaj u kućama, a boja je za oči bila nježnija od rimskih mozaika koje mi je otac iskopavao u solinskom vinogradu.
Sagnem se, uđem kroz niska vratašca u tor, koji s vremenom postaje sve niži zbog naslaga ovčjih brbonjaka. Odmah me omami ustajali miris runa i gnoja. Jedino sam mogao ostati pognut u tom niskom toru ili s ograde što odvaja janjce od ovaca skinuti mali stolac s kojega muze gospodar. Sjedim i gledam kroz vratašca kako kiša škropi kamenjar. Uspavljuje me toplina, miris i burin što žubori u krovu od trstike i ševara. Kapljice udaraju u suho krovište, palucaju jezikom gušterica koje sam susretao na svakom koraku. Obuze me osjećaj da hodočastim ovome malom hramu, u kojemu je valjda otpočinuo i onaj sveti čovjek koji je našao izgubljeno janje. Odmorio se i smogao snage da korakne i preko mora.
Miris me gnoja već počeo peći u nosnicama, a krpelji se stali penjati uz gole noge. Čupam ih i bacam na kišu. Na moju radost zasja i druga polovica neba. Izvukoh se kroz otvor, protegoh se, a oči mi zaslijepi blještavilo s neba, pod kojim sjaji ovlaženi kamen, i još crvenija oputina, i kapljice na trnju i travi i pokislo runo na udaljenim ovcama koje pasu, i smočeno suhozide, i more ispod laza, i barka na morskom zrcalu, i paukova mreža u smokvinoj grani, i Velebit nad otokom, i svi krovovi dalekih kuća.
Odlazim u grad Pag vidjeti da li tihe čipkarice oživljuju u cvjetovima čipaka taj prizor!
Dok hodim gradu prijekim putem, oštri se kamen toliko urezuje u kožu sandala te se bojim da ih sasvim ne rastrga, a onda bi na red došla i stopala. Padne mi na pamet misao, izražava li to kamenje što tako ljuto raste neku davnu katastrofu? Možda su se u pradavnu dobu tu srušile kamene planine i zdrobile sav svoj kamen u sitno kamenje što je ovdje žilavo zaraslo u tlo da reže i bode sve što po njemu hoda. Vidim i bezbrojne prazne kućice od puževa, koji mi se učiniše jedinim bićima tih pradavnih kamenih planina.
Dok ulazim u grad, smetaju me sve gušći i grlatiji glasovi jer dolazim iz tišine kamenitih pašnjaka, na kojima samo katkada zableji ovca ili mi oko glave zapleše vijenac sitnih muha. Bršljan se uzverao na zid kuća (što su se prilijepile jedna uz drugu), da im skrije lica od zimskih bura koje i po ovoj udolini raznose bjelinu i sol. S krova njihova vidiš pašnjake!
Starice sjede na stolcima i slade se promatrajući prolaznike. Vidim im neku sjetu u očima, valjda stoga što se ljeto primiče rujnu, pa će nestati stranaca. Čipkarice ne dižu poglede, već šute i motre u čipke želeći u najvećoj tišini i pažnji precrtati ornamentiku kamenitih pašnjaka. Sav sjaj svjetla i bjelinu soli. Nabadaju iglom bijele niti konca, plešu prstima, isto tako strpljivo i polako kao što pauk u vratima ovčjega tora vuče dršćućim nožicama svaku svoju nit. Zastajem i gledam razigrane prste i bijeli cvijet, pa onda naglo dižem pogled da mi se ne zavrti. Trijezni me čipkaricin glas:
»Češ kupit?« To rekne, ali ni ne digne na me pogled.
Taj me glas prati sve do glavnoga paškoga trga, na kojemu me zbunio kamen u pročelju katedrale. Ugurali su ga naknadno, kao neki kameni kovčeg. Nije jednake starosti kao ostalo kamenje. Mlađi je čak i od ona dva kipa svetaca koji žele izletjeti iz toga zida.
»Taj kamen je zamijenio nekakvi reljef!« objasniše mi u Turističkom uredu.
Pred crkvom se odmičem starici koja poput navijene lutke žuri crkvenim vratima. Čini male korake, širi ruke, kao da hoda po razapetom konopu, iznad nekog bezdana, i govori svima pred sobom: »Ne micite se!« Plaši se da je netko ne dotakne i ne surva u njezin ponor.
Uđeš li za njom u crkvu, dugo ćeš se morati navikavati na mrak u trobrodnoj kamenoj galiji u kojoj kleče starice u crnini. Kažiprstom i palcem uvlače zrnca krunica u svoje blijede i smežurane dlanove, moleći miču uvelim i upalim usnama. Ali ipak živnu i okreću se kada ugledaju stranca. Zirkaju i mjere ga da li je dolično odjeven? Psikaju na svaki grlatiji dječji glasić. Sjednem na klupu, ali u toj polutamnoj utrobi kamenog broda svaki čas pogledavam na kipove svetaca zarasle na visokim zidovima. Plaše me, jer ako izlete, srušit će to naslagano kamenje! Hrabri me vjetrić koji miče tamni zastor na istočnim crkvenim vratima. Hoće pošto-poto ući u crkvu da provjetri opločene kamene zidove i da dadne malo zraka staricama s voštanim licima koje lebde u modrini crkvenoga prostora. Vjetrić ipak zaljulja plamen oltarskog lumina!
A na trgu pred crkvom jogune se mladići pred poluodjevenim djevojkama.
I dok u nekoj gostionici jedem paški sir, ćutim kako mi se na nepcima lijepi dah tora, miris ovčjega runa, blagi zadah brbonjaka, kiselkasto ovčje mlijeko.
Žurim se vidjeti ovce sitne poput mravi na dalekim kamenitim pašnjacima. Vuče me sjaj prozirnoga modrila, sišla s nebesa ili dignuta iz mora. Velebit mi se učini nekim dalekim golemim oblakom, odakle Pažani čekaju kišu.
Drugi se dan opet uvlačim u laže, hrlim ovcama, ali one bježe. Onda marljivo pasu. Jedino im je do paše da dadnu što više mlijeka za paški sir. Navikle su se bez pastira, uznemiravam ih jer se boje da ih ne pomuzem, ili da im ne ostrižem runo. Njihov ih gospodar, tek kad ojanje i kad ih janjci više ne sišu, stjera u tor i jednu po jednu pušta pa ih ščepa za runo i muze. Tada se vruće mlijeko puši u drvenoj muzlici, u kojoj se sjedinjuju sve ovce istog stada, sva popašena trava, sva popijena voda i sva polizana slana iz plitkih škrapa. A kad ih hoće ostrići, gospodar ih u proljeće zgrabi za noge i povali na tlo da se ne micu. Tada one tiho jecaju.
Ogradni su zidovi gotovo svi potamnjeli od ovčjega češanja. Valjda je to ovčji znak koji se želi utisnuti u vječni kamen. Taj slikopis želi biti svjedokom ovčjega postojanja. I hoće li u njemu neki budući znatiželjnik moći odgonetnuti pojedini život, navike, duljinu življenja, svrhu postojanja i način izricaja tih ovaca? Češu li se one samo zato jer ih svrbi? Muči li ih samo krpelj i sol što je bura taloži na njihovoj koži?
Eno, među stado slijeću vrane i galebovi. Jesu li to ovčji listonoše? Donose li im jedni poruke s kopna, a drugi s mora? I ne čudi me što su se ti poštari međusobno počerupaju. I to u samome središtu stada! A ovce i dalje spokojno pasu i nije ih briga čija je poruka važnija i tko će od njih pobijediti. Bijelo i crno perje frćka uvis kao neke istine. Neki crnobijeli vatromet!
I upravo sam tu među ovcama, gdje cvate samo ljutac kamen, zaboravio daleke ceste i jurnjavu, glasove s kolodvora, ciljeve kojima sam dosad stalno hrlio, smjerove koji su me izluđivali. Čak sam zaboravio da se moram vratiti svojim bližnjima. Ustraši me želja da bih ovdje htio ostati zauvijek. Skupljao bih spužaline, svučene zmijske kože i dograđivao srušene zidove. A uvečer bih se uvlačio u tor. Već me hvata ugoda kako bih noću u tom malom prostoru ćutio miris runa, dah ovčjega disanja, preživanje i prit rasplodnog ovna. A u vedrim noćima, kad bi slana i hlad u svitanjima naježurili moju kožu, zgurio bih se uz toplo runo. Taj mi san prekine pauk što se u vratima tora namješta u svojoj mreži. Čeka ovce da se dočepa muha što će ih one donijeti na svome runu.
Već se smrkava i ovce žure toru. Zastaju u malom predzidu, piju vodu iz niskih posuda koje im je napunila kiša ili koju im je gospodar ulio tko zna kada. Ulaze pokraj mene. Odjednom bez ikakva straha. Opčinila ih je večer i mrak što se počeo spuštati na ovu kamenu ploču. Liježu jedna uz drugu i počinju preživati. Osvrnem se i vidim da i druga stada vrve svojim torovima. Na čelu im ovan. U daljini su povorke mravi koji se žure u mravinjak, a kako prilaze bliže, sliče sve više golemoj gusjenici koja će se uvući kroz uska vratašca i smotati u tijesnom toru.
Odjednom me prenu čiope. Iz modrih nebesa strelovito se survavaju na pašnjake. Prizemljuju let, hvataju sitne mušice zelenih zadaka, koje su tek sada napustile ovce. A cijeli su im dan oblijetale oko očiju, sišući im krmelje i suze.
1983.
Naš proizvod
Vrijeme mužnje ovaca započinje u najhladnijem dijelu godine, koncem prosinca i prvih dana siječnja, kada na pašnjacima otoka započinje i okot paških ovaca i traje sve do ožujka....
saznajte više »Baština
Zbog zadržavanja stoljetnog starog načina proizvodnje paškog sira paški je sir odavno zaštitni znak otoka Paga, specijalitet poznat ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe i svijeta...
saznajte više »O nama
Ponosni smo da Vam možemo reći da nova Paška sirana danas, 2. rujna 2009. godine obilježava punu godinu dana uspješnoga rada. U pogonima stare, nedaleke Paške sirane, danas se više ne proizvodi sir, no zato je novi pogon više nego impresivan...
saznajte više »Kontakti
Kontaktirajte nas putem naših osvježenih internetskih stranica, uputite nam pitanje, komentar, potražite naše lokacije ili prodajna mjesta...
saznajte više »